BIBLIJSKA PORUKA DANA
7. uskrsni tjedan
Ponedjeljak, 17. svibnja 2010.
Iv 16,29-33
29Kažu mu
učenici: "Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvon se poredbom ne služiš.
30Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si
izišao od Boga." 31Odgovori im Isus: "Sada vjerujete? 32Evo dolazi
čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti
sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom. 33To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!"
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
NE
BOJTE SE - POBIJEDIO SAM SVIJET
Iv
16,29-33
Gospodin
se od svojih oprašta. U četiri kratka
izričaja Isus govori o svome božanskom podrijetlu, svome poslanju, ispunjenju
svoga poslanja te o ponašanju učenika. Učenici spontano pristaju uz Isusove
riječi. Ali je njihova vjera kolebljiva.
Oni
su odveć samouvjereni u sebe i svoju postojanost. Prethodno je Isus suočio
Petra, koji se 'prsio' svojom vjernošću Gospodinu do same smrti, s neminovnom
izdajom još te iste noći, prije nego se oglasi pijetao. Isto tako suočava on i
ovdje svoje učenike, njihovu uvjerenost i samouvjerenost, njihovu sigurnost, s
činjenicom skorašnjega raspršivanja. Svi će se oni razbježati, on ostaje sam samcat. Ali nije sam. Otac je s njime.
Neposredno
prije ovoga Isus im je rekao kako oni, učenici, vjeruju da je on izišao od Oca.
Kao da ovim preduhitruje, anticipira ono što će nakon
uskrsnuća izreći Toma. Ali u trenutku kušnje oni će se ponijeti kukavički.
Razbježat će se svatko na svoju stranu. Učenici će tražiti svoju osobnu
sigurnost, a Učitelja će ostaviti sama. On nije sam. Jedinstvo Oca i Poslanika
doživjet će svoj vrhunac, svoj klimaks u trenutku Isusove smrti na križu.
Učenici
će imati u svijetu tjeskobu i strah. Vjera nikada nije u svijetu dobrodošla.
Nikad se istinski vjernik ne će osjećati u svijetu kod kuće. Uvijek je on tu
stranac, u tjeskobi. Vjera kao vezivanje uz Boga i nevjera kao vezivanje uz protubožne sile uvijek se odnose antagonistički,
neprijateljski. Unatoč slabosti, nevolji i progonima učenici će biti u svijetu
nadmoćniji od svojih protivnika. Oni su prividno skupina gubitnika, ali pogleda
uprta u Isusa oni pobjeđuju svijet. Isusova sramotna smrt na križu, njegova
muka istodobno su i pobjeda i slavodobiće, jer je to
trenutak Isusove proslave, Isusova ulaska u konačnu slavu.
Zlo
i Zli se najvećma služe strahom. Strah bijaše sredstvo svih totalitarnih
režima. Utjerati ljudima strah. Strah od samoga sebe, strah od vlastite rodbine
i ukućana, strah od radnih kolega. U komunizmu nitko ne bijaše nikome
prijatelj, svatko se svakoga bojao, bijaše to režim straha i nepovjerenja.
Djeca su prokazivala svoje roditelje zbog nekih viših, komunističkih ideala. Na
strahu počiva moć, počiva kraljevstvo zla i Zloga. Zli povećava strah svim
sredstvima. O tome govore svi primjerice ruski disidenti.
Postoji
zapanjujuća sličnost između komunističkih metoda i metoda koje primjenjuje
đavao u svojim napastovanjima. Naime, i
đavao, a i istražni policajci znaju iskoristiti na krajnje podmukao način
čovjekove slabosti, oni imaju đavolsko osjetilo za zlo. Njihov život temelji se na iskorištavanju čovjekovih
prizemnih nagona, slabosti ili osjećaja, straha, zavisti, taštine,
nepovjerenja. Oni kušaju iznutra rastočiti, sijući strah i nepovjerenje.
Međutim, treba imati na umu početni redak prvoga psalma: "Blago čovjeku
koji ne slijedi savjeta opakih, ne sjeda u društvu bezakonika".
Isus
svoje sokoli da ne gube srčanosti ni pouzdanja. Razlog za to nije u nekakvu
stoičkome stavu spram nevolja u svijetu, nego u osobnom odnosu i pouzdanju u
onu silu koja se nalazi na zaslonu svih naših životnih uspona i padova. Na
kraju njemu imamo zahvaliti svoju egzistenciju na ovome svijetu. Samo čvrsta
vjera može preživjeti i uliti dovoljno snage za opiranje strahu. Sve se odvija
u ovome trenutku, u egzistencijalnoj opredijeljenosti između dva pola. Svi se
nalazimo pred alternativom, vjerovati ili ne, usidriti se u Isusu ili u silama
ovoga svijeta, biti od onoga ili ovoga svijeta. Živjeti iz povjerenja u Oca ili
provoditi život u strahu.
Sve
slike i prizori u kojima se prema Ivanovu Evanđelju opisuje osoba i djelo te
život Isusa Krista zgušnjavaju se neuvijeno u ovu jedinstvenu rečenicu: U
svijetu imate strah. Ali se ne bojte, ja sam pobijedio svijet. Sjetimo se
straha učenika kad je Isus hodio po vodi, ili kad su bili smrtno ugroženi od
neprijateljskih Židova, ili kad bude Isus uhićen, čega će biti svjedocima. Sav
život u svijetu jest zapravo život u strahu i brizi, i nitko nema drugoga
sredstva, nego se prepustiti ili utjecati tolikim osiguravajućim kućama i
društvima, tolikim zaštitnim kamerama ili zaštitarima. Sve to služi
nadvladavanju straha, sve je to jedan trajni grč i trajna borba. Tek kad se
čovjek povjeri onome odozgora, kako je Isus rekao u razgovoru s Nikodemom (3,1-13), moguće je ukloniti strah svijeta i
strah od svijeta.
Kad se čovjek opre strahu, kad svoje srce usidri u Bogu, u Kristovu miru, onda strah nema šanse. Treba se oprijeti Kristovim Duhom i spast će okovi straha, prokletstva, grijeha. Samo onaj tko je u Kristu našao mir, može se usprotiviti demonu straha. Svijet čeka te i takve neustrašive svjedoke Isusa Krista. Čega se još bojati? U smrti idemo k njemu. Vidjet ćemo ga onda licem u lice. U smrti ćemo pobijediti svijet straha. - Gospodin je pastir moj, koga da se bojim? Pred kime da strepim? - On me izvodi na obilne pašnjake.